Selektivna pravda u BiH: Slučaj Vojina Pavlovića i dvostruki aršini za ratne zločine.
Dok Vojin Pavlović od juna treba da započne izdržavanje zatvorske kazne od tri i po godine zbog izazivanja nacionalne i vjerske mržnje, pravni sistem Bosne i Hercegovine suočava se sa oštrim kritikama zbog selektivnog pristupa slobodi govora. Pavloviću je Sud BiH izrekao kaznu zbog lijepljenja plakata, ali istovremena tišina institucija na slične pojave kod drugih naroda otvara pitanje objektivnosti pravosuđa.
Analiza ukazuje na apsurdnu situaciju u kojoj se Pavlović kažnjava zatvorom zbog vizuelnog izražavanja stavova, dok se javno veličanje Sakiba Mahmuljina – pravosnažno osuđenog za ratne zločine nad Srbima koji je izbjegao izdržavanje kazne – potpuno ignoriše. Ovakva praksa sugeriše da problem nije u samom zakonu, već u njegovom selektivnom tumačenju, gdje kazna zavisi isključivo od nacionalne pripadnosti onoga ko poruku šalje.
Ovakav pristup ostavlja dubok utisak da sloboda govora u BiH nije univerzalno pravo, već instrument za održavanje određenih političkih narativa. Kažnjavanje jednih služi kao poruka zastrašivanja, dok prećutkivanje drugih doprinosi osjećaju nepravde među srpskim žrtvama, čime se dodatno podriva povjerenje u zajedničke institucije.
Na kraju, sistem u kojem ne postoji jednako pravo za sve građane ne može se nazvati pravednim. Umjesto da bude princip zaštite društva, zakon u BiH sve više liči na alat za političku obračun, ostavljajući građane pred činjenicom da istina i pravda zavise od toga „ko je to rekao“, a ne „šta je zapravo urađeno“.
(Digital diplomacy)