Vladeta Jerotić: „Kad roditelj ima dvoje djece, on se kune da ih podjednako voli – ali to ne postoji“

Čuveni akademik Vladeta Jerotić imao je hrabrosti da izgovori najveću tabu istinu roditeljstva: „Ne postoji roditelj koji podjednako voli svu djecu“. U društvu koje idealizuje ulogu roditelja i zahtijeva apsolutno savršenstvo, ove riječi odjekuju kao poziv na duboku iskrenost – prema sebi, prema djeci i prema sopstvenoj porodici.

Jerotić nas je učio da ne živimo u iluzijama, jer potiskivanje istine stvara zidove koje djeca i te kako osjećaju.

Zašto ljubav nije matematika?

Prema Jerotićevim riječima, roditeljska ljubav nikada nije ravnomjerna jer svako dijete nosi drugačiju energiju, karakter i ranjivost. Prirodno je da se roditelji dublje povežu s djetetom koje im je sličnije – bilo fizički, psihički ili po samom temperamentu.

To ne znači da drugo dijete nije voljeno. Naprotiv, to samo potvrđuje da je emocionalna povezanost složenija nego što se prikazuje u priručnicima. Favoritizam često postoji, ali je on uglavnom nesvjestan. Majke i očevi ne vole djecu „po pravilu“, već po osjećaju, a istinska harmonija u kući počinje upravo priznavanjem tih nijansi.

Poruka roditeljima: Oslobodite se krivice

Roditeljstvo nije potraga za savršenstvom, već proces učenja i suočavanja sa sopstvenim emocijama. Ako ste roditelj, ne morate se grčevito boriti za „matematičku ravnotežu“ u ljubavi koja je suštinski nemoguća. Važno je da svakom djetetu pružite ono što mu je u tom trenutku potrebno, čak i ako ta ljubav prema svakome od njih izgleda drugačije.

“Pravednost u porodici ne znači da su svi dobili isto, već da je svako dobio ono što mu je u tom trenutku spasilo dušu.”

Vladeta Jerotić nije želio da ruši porodične ideale, već da nas približi stvarnosti koja iscjeljuje. Njegova poruka je oslobađajuća: roditeljska ljubav je duboka i neupitna, ali nije uvijek simetrična. I to je sasvim u redu.

Istina koja oslobađa, a ne boli

Prihvatanje činjenice da niko ne može podjednako voljeti svu djecu nije poraz, već početak zdravog razuma. Gušeći se u krivici zato što prema jednom djetetu osjećate neobjašnjivu bliskost, a prema drugom napor, stvarate nepotreban teret.

Kada prestanete glumiti lažnu jednakost, dobijate snagu da svakom djetetu priđete na autentičan način, nekom kroz dugi razgovor, nekom kroz strogo pravilo, a nekom kroz tihi zagrljaj. Djeca ne traže hiruršku preciznost u raspodjeli emocija; ona traže da budu viđena i prihvaćena onakva kakva zaista jesu.

(Banjaluka.net)