PLJEVLJA – Na plodnim poljima u okolini Pljevalja danas svakodnevicu gradi mladi diplomirani inženjer poljoprivrede Faruk Tursuimović. Iako je odrastao u samom centru grada, bez porodičnog sela i imanja, životni put ga je odveo na njive i oranice, gdje je pronašao svoj poziv.
Umjesto kancelarije i gradske vreve, poljoprivreda je postala njegova svakodnevica i životni izbor. Tursuimović godišnje proizvede oko 120 tona krompira na površinama od približno šest hektara, dok isto toliko zemlje koristi za uzgoj žitarica, a oko jedan hektar pod voćem. U sezoni angažuje i do 20 radnika.
Nakon završetka Poljoprivrednog fakulteta u Podgorici, razmišljao je o sigurnijem, državnom poslu, ali je odlučio da budućnost veže za poljoprivredu. Ovim poslom se ozbiljno bavi već pet godina i danas važi za jednog od najvećih proizvođača krompira u pljevaljskom kraju.
„Uvijek sam volio Pljevlja i nikada nisam razmišljao da ostanem u većem gradu. Poslije studija sam se vratio u rodni kraj. Nisam navikao na život u zgradi i skučenom prostoru. Za mene život znači slobodu, a nju mogu da imam upravo ovde. Najljepše se osjećam kada sam u poljima“, kaže dvadesetdevetogodišnji Tursuimović.
Još u srednjoj školi znao je da će studirati poljoprivredu, pa mu studije nisu teško pale. Znanje stečeno na fakultetu danas svakodnevno primjenjuje u praksi.
„Poljoprivreda je veoma kompleksna, iako neki misle da je jednostavna. Sve je međusobno povezano i nijedna godina nije ista“, ističe on.
Počeo je skromno, na porodičnoj bašti, proizvodeći količine dovoljne za kućne potrebe. Pred kraj studija obradio je prvi hektar zemlje, a danas obrađuje više od deset hektara, uglavnom na zemljištu koje uzima u zakup. Napominje da su mnoga sela opustjela, a zemlja ostala neobrađena, što vidi kao problem, ali i veliku šansu.
Najviše uzgaja sortu „agrija“, žuti krompir koji je najtraženiji na sjeveru, dok se crveni i bijeli lakše prodaju na jugu. Ipak, upozorava da bez sigurnog tržišta ni dobra proizvodnja ne znači mnogo.
„Obezbijediti otkup znači pola posla. Bez garancije prodaje, proizvodnja krompira nosi veliki rizik, jer je to roba ograničenog roka trajanja“, naglašava Tursuimović.
Problem vidi u uvozu jeftinog krompira iz inostranstva. Navodi da se krompir iz Francuske uvozi po cijeni od oko 35 centi, dok domaći proizvođači teško opstaju sa veleprodajnom cijenom od oko 50 centi.
Rješenje vidi u udruživanju proizvođača kroz zadruge koje bi garantovale otkup i zaštitu domaćeg tržišta.
Iako od žitarica ima manju zaradu, ne odustaje od njih zbog plodoreda i očuvanja zemljišta. Sije heljdu, koja uz manja ulaganja daje stabilne prinose.
„Moram da proizvodim žitarice da bih sačuvao fizičko-hemijsku strukturu zemljišta“, kaže on.
Radni dan u sezoni počinje rano ujutru i traje do večeri. Posjeduje dva traktora, kombajn i kompletnu mehanizaciju, što mu omogućava da sam zaokruži cijeli proizvodni proces. Zime koristi za analizu sezone i planiranje, a cilj mu je izgradnja savremenog skladišta sa linijom za pakovanje, kako bi ponudio brendiran domaći krompir.
Iako je više puta konkurisao za posao u struci u državnim institucijama, nije uspio da se zaposli. Smatra da su razlozi političke prirode, ali od poljoprivrede ne odustaje.
„Ovo radim jer volim, ali i zato što je to moja egzistencija. Ne bih se bavio ovim poslom da nemam rezultate“, ističe Tursuimović.
Smatra da bez domaće hrane nema ni zdrave ekonomije i poziva građane da kupuju domaće proizvode, a državu da snažnije podrži mlade proizvođače.
„Poljoprivreda nije samo posao, već najsigurniji temelj svake privrede i najhumaniji vid proizvodnje“, poručuje Tursuimović.
(Nezavisne)