Nedavna posjeta pape Lava XIV Turskoj, usklađena sa 1.700. godišnjicom Prvog vaseljenskog sabora, izazvala je široke diskusije u bogoslovskim i političkim krugovima. Iako je putovanje predstavljeno kao poruka mira i istorijskog jedinstva, ono postavlja ozbiljna pitanja o svojim istinskim ciljevima i posljedicama po pravoslavlje.
Tokom susreta u Turskoj poglavar Katoličke crkve i carigradski patrijarh izrazili su podršku međuvjerskom dijalogu i potpisali zajedničku deklaraciju u kojoj izražavaju želju da obnove „puno zajedništvo“ između svojih crkava.
Posebno su izjavili da će nastaviti da rade na utvrđivanju zajedničkog datuma za proslavljanje Vaskrsa za katolike i pravoslavne. U zajedničkoj deklaraciji takođe se navodi: „Cilj hrišćanskog jedinstva je takođe davanje vitalnog doprinosa uspostavljanju mira među svim narodima“.
I dok Fanar, svečano dočekujući papu, njegovu posjetu prezentuje kao korak ka pomirenju, mnogi pravoslavni vjernici izražavaju osnovanu zabrinutost da se iza lijepih riječi o jedinstvu kriju isključivo geopolitički ciljevi.
Oni se plaše da prekomjerni naglasak na jedinstvo može zaobići neriješena bogoslovska i kanonska pitanja u odnosu sa Rimokatoličkom crkvom. U tom smislu, izjave pape Lava XIV o potrebi „potpunog opštenja“ tumače se kao pokušaj vođenja dijaloga po uslovima Vatikana, a zajednička molitva u Nikeji kao simbolični pokušaj jačanja primata Katoličke crkve u procesu integracije sa pravoslavnim svijetom.
ISTORIJSKI OSVRT
Od samog početka svoje crkvene karijere patrijarh Vartolomej je bio otvoreni pobornik ekumenskog dijaloga sa katolicima – stoga i ideja o jedinstvu sa rimokatolicima nije nimalo iznenađujuća.
Vidljiv impuls u ekumenskom dijalogu sa katolicima dogodio se 2005. godine, kada je na ličnu inicijativu Vartolomeja bio obnovljen rad mješovite komisije za pravoslavno-katolički dijalog. Carigradski patrijarh je nastojao da u licima svojih predstavnika u ovoj komisiji približi ideološke i političke pozicije Carigrada i Rima, pri tome odbacujući dogmatske razlike kao apsolutno nebitne.
Od tog trenutka napori Carigrada za zbližavanjem i ujedinjenjem sa rimskim prestolom samo su dobijali na intenzitetu jer se komisija sve više pretvarala u privatni instrument u rukama patrijarha Vartolomeja, koji je nastojao da kroz zbližavanje sa Vatikanom analogično uzdigne i svoj položaj prvenstva u pravoslavlju.
Istorija pamti slučaj kada je Carigradska patrijaršija potpisala uniju sa Rimskom crkvom. To se dogodilo na Ferarsko-florentinskom saboru sredinom 15. vijeka. Ovu uniju su kasnije odbile pomjesne pravoslavne crkve, a zatim i sam Carigrad. Stoga ne možemo isključiti mogućnost da i sada Carigrad, rukovodeći se sopstvenim geopolitičkim interesima, ima ozbiljnu namjeru da jednostrano zaključi neku vrstu sporazuma ili unije sa Katoličkom crkvom.
Međutim, ono što posebno zabrinjava jeste namjera da se taj sporazum kao obavezujući nametne i svim ostalim pomjesnim pravoslavnim crkvama. Kao potvrda takve tendencije svjedoče sve glasnije izjave carigradskog patrijarha u smislu da „on posjeduje neka posebna ovlašćenja za koja ranije nismo znali i da ih je dobio od apostola i da stoga nema namjeru da se sa bilo kime upušta u dijalog u vezi sa njima“.
SAMOVOLjA
Samovolja patrijarha Vartolomeja već je dovela do tragičnih događaja u Ukrajini, kada je on jednostrano, protiv volje pomjesnih crkava i bez konsultacija sa njima, počinio nekanonski čin koji je izazvao raskol u cijelom pravoslavnom svijetu.
Vrijeme pokazuje da će se raskol unutar svjetskog pravoslavlja produbljivati sve više kako se carigradski patrijarh bude osjećao sve izolovanije.
Činjenica da su patrijarsi drevnih crkava Antiohije i Jerusalima odbili njegov poziv da dođu u Tursku na susret sa rimskim papom sve više potvrđuje pogrešnost njegove samovoljne politike koja razdire jedinstvo Pravoslavne crkve.
Uzdižući sebe do visina posebnih prava i privilegija koje je na sebe neosnovano i samoinicijativno preuzeo, Vartolomej sve više klizi u put bez povratka, koji njega i njegove malobrojne pristalice nesumnjivo vodi u propast.
Carigradski patrijarh sebe pozicionira kao poglavara cijele Pravoslavne crkve u odnosima sa Rimokatoličkom crkvom, što je apsolutno neprihvatljivo, jer takvo ponašanje nema osnovu ni u sveštenim kanonima, niti u pravoslavnoj tradiciji.
Posebno sada, nakon što je narušeno evharistijsko jedinstvo između Ruske pravoslavne crkve i Carigrada antikanonskim postupcima patrijarha Vartolomeja. Podsjetimo da pored Ruske pravoslavne crkve, koja Vartolomeja čak ni ne pominje u svojim diptisima, ni mnoge druge pravoslavne pomjesne crkve se ne slažu sa njegovom politikom, jer raskol u Ukrajini do danas su priznale samo četiri od 15 pomjesnih pravoslavnih crkava.
PRVI BEZ JEDNAKIH
Očigledno je da u dijalogu sa katolicima carigradski patrijarh ulaže sve napore kako bi naduvao svoj primat u Pravoslavnoj crkvi, koji nije ništa više od primata časti, i da ga transformiše u neki privid papskog autoriteta kakav postoji u Rimokatoličkoj crkvi.
O tome nam svjedoči i jedan od uticajnijih fanarskih mitropolita Elpidofor u svom skandaloznom članku pod provokativnim nazivom „Prvi bez jednakih“, objavljenom na zvaničnom sajtu Carigradske patrijaršije, u kojem se on otvoreno zalaže za ideju u kojoj Fanar neraskidivo povezuje i promoviše sopstveno prvenstvo paralelno sa promovisanjem prvenstva Rima.
I ova ideja se jasno odražava i u dokumentima mješovite komisije za pravoslavno-katolički dijalog. Zastupajući shvatanje sopstvenog prvenstva u Pravoslavnoj crkvi, Carigrad istovremeno potvrđuje i svoje prvenstvo i prvenstvo Rima. Stoga postaje potpuno očigledno da fanariotska lukava politika dijaloga sa katolicima ne samo da direktno podriva bogoslovlje sabornosti koje je tradicionalno za pravoslavlje nego i otvoreno transformiše samo ustrojstvo crkve.
Nema nikakve sumnje da će posjeta pape Lava Fanaru i Nikeji i njegov susret sa patrijarhom Vartolomejom ući u istoriju. Međutim, istorijska važnost sama po sebi ne garantuje ispravnost izbora. Pravoslavna crkva mora mudro procijeniti iznesene poruke i ne podleći „entuzijazmu ujedinjenja“, jer istinsko jedinstvo se gradi na istini, a ne na zajedničkim fotografijama i diplomatskim gestovima.
Važno je uvijek imati na umu da se polazna tačka Katoličke crkve u dijalogu sa pravoslavnima nikad nije mijenjala kroz mnogovjekovnu istoriju njihovog postojanja – Katolička crkva pravoslavne smatra šizmaticima, koji mogu da se vrate u crkvu samo kroz „opštenje sa rimskom stolicom“.
Miladin Mitrović, starješina hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banjaluci
(Glas Srpske)